Ključne prepreke u trgovini s Indonezijom

BARIJERA

OPIS

Ograničenja ulaganja

a)        Restrikcije stranih ulaganja navedene su u “Negativnoj listi za investicije” donesene 2014. godine. EU je zainteresirana za ulaganja u području farmaceutske industrije, telekomunikacija, IT sektora, bankarstva, osiguranju, hortikulturi, pićima, transportnim uslugama, nafta/plin, maloprodaja, itd.

b)        Minimalni uvjet ulaganja za strane ulagače iznosi minimum od 1,1 milijuna dolara, što ograničava ulaganja malih i  srednjih poduzeća.

Opće  posebne uvozne restrikcije i procedure

a)        Ne-automatske uvozne licence, kontrole prije isporuke, carinske procedure (uključujući uzorke i testne procedure) – sukladno pojedinim regulativama Regulative 27/2012 i 83/202 obuhvaćaju kontrole prije isporuke robe, restrikcije za ulaz u luke za više od 800 proizvoda, kompleksan, netransparentan i ne-automatski uvozni sustav licenci/dozvola

b)        Zakon o trgovini (7/2014) i Zakon o industriji (3/2014) predviđa stroge kontrole prometa robama kao i prenošenje ovlasti Vladi za donošenje restrikcija kod uvoza baziranim na nacionalnim interesima (definicija nacionalnog interesa nije jasna) 

Izvozna ograničenja

a)        Sektor rudarstva – regulative 7/2012, 11/2012 i 20/2013 zabranjuju izvoz neprerađenih minerala i metalnih ruda osim ugljena, sa svrhom povećanja dodanih vrijednosti na minerale kroz proizvodnju i preradu. Zbog povećanog izvoza povećani su porezi za 65 kategorija sa 20-25% u 2014. do 60% u 2016. godini.     Indonezija je ključni dobavljač važnih metala kao što su nikal, bakar i boksit. Dok je izvoz navedenih proizvoda u EU limitiran, indirektni ekonomski efekti za EU rezultirali su utjecajem na globalnu trgovinu sirovinama.

b)        Izvozne takse i ograničenja za pojedinu robu (palmino ulje, kakao, drvo, koža)

c)         Zakon o trgovini (7/2014) omogućuje Vladi da uvodi ograničenja ako opravdavaju nacionalne interese. To se posebno odnosi na naftu, plin i minerale. 

Hrana i poljoprivredni proizvodi uključujući SPS mjere

Zakon o hrani (18/2012) propisuje instrument koji se koristi kao ograničenje uvoza i izvoza za prehrambene proizvode ukoliko isti nisu dostupni ili ih je potrebno uvoziti. Područja koja se najviše odnose na EU izvoznike su:

a)        Ulazne luke za proizvode hortikulture su limitirane na nekoliko luka odnosno ukoliko partneri nisu članice Sporazuma o međusobnom priznavanju (Uredba Ministarstvo poljoprivrede broj 42, 43 i 60 iz 2012), zabranjen je uvoz EU proizvoda u glavnu luku u Jakarti – Tanjug Priok). /EU nije potpisnica navedenog Sporazuma/ Nova regulativa za uvoz svježe hrane biljnog podrijetla predstavlja barijeru za uvoz iz EU - Indonezija zahtjeva produžene kontrole, inspekcije i kontrole za uvoz voća i povrća.

b)        Uvoz mesa i mliječnih proizvoda nije transparentan i nije u skladu s međunarodnim standardima, pravilima i preporukama SPS mjera. Uvoz mesa i mliječnih proizvoda u Indoneziju dodatno je opterećen i dugotrajan.  

Tehničke barijere u trgovini (TBT)

a)        Prema indonezijskom nacionalnom standardu (skraćeno SNI) – Ministarstvo industrije uvodi standard za veliki broj proizvoda (igračke, odjeća za djecu, keramičke pločice itd.) koji trećim zemljama predstavljaju dodatne procedure. EU izražava zabrinutost zbog postupaka certifikacije i testiranja.

b)        Zakon o industriji (3/2014) i Zakon o standardizaciji (20/2014) može predstavljati potencijalna trgovinska ograničenja zbog primjene strogih nacionalnih standarda i preferencija za nacionalne/domaće proizvode. 

Zahtjevi-zaštita nacionalnih interesa

a)        Zaštitom nacionalnih interesa obuhvaćeni su specifični sektori kao telekomunikacije, nafta i plin, maloprodaja, franšiza, osiguranje. Regulativom 70/2013 i 56/2014 propisan je udio od 80% proizvoda na lokalnoj razini.

b)        Javna nabava – propisom 54/2010 predviđeno je da se strane tvrtke mogu natjecati samo u suradnji s nacionalnim tvrtkama i samo za ponude koje prelaze sljedeće pragove: 100 milijardi RP (indonezijski Rupiahs) za građevinske usluge, 20 milijardi RP za robe i druge usluge i 10 milijardi RP za konzultantske usluge. Osim toga, ovaj propis nalaže korištenje domaćih proizvoda u javnim nabavama s udjelom većim od 40%.