Nedavno smo suočeni s činjenicom o uvođenju carine od 20% za izvoz iz članica Europske unije u SAD, a potom i odgodom primjene recipročne carine uz zadržavanje osnovne carine 10% na gotovo sav uvoz u SAD. Kod dijela poduzeća-izvoznika to može značiti i veće nepovoljno djelovanje američkih carina na nemogućnosti izvoznog plasmana u SAD, kada se uzmu u obzir ranije definirana carina na uvoz čelika i aluminija te carina na uvoz automobila i auto- dijelova, odnosno komponenti za njihovu proizvodnju i sastavljanje. Visoka carina od 25% kod tih proizvoda i dalje je problem europske i hrvatske industrije. Pritom odgoda carina ne znači puno ako je izgledno da će se veća carina ipak kroz koji mjesec primjenjivati. Stanje je fluidno, agonija se produžava, a budućnost poslovanja i izvoza dijela poduzeća neizvjesna.
Iako će kod dijela proizvoda postojati izuzeća ili niže carine, još uvijek nisu poznati i definirani svi detalji u kojoj mjeri će navedene carine imati učinke za određene proizvode i proizvođače izvoznike, odnosno u kojoj mjeri i na koje proizvode će se primjenjivati izuzeća. To ovisi o dogovoru i aktivnom sudjelovanju svih nositelja ekonomskih politika na nacionalnoj i europskoj razini o postizanju što boljih uvjeta u daljnjim trgovinskim odnosima Europske unije sa SAD-om.
Odluke SAD-a o uvođenju carina stvaraju veliku neizvjesnost i zabrinutost o budućnosti daljnjeg plasmana proizvoda na tržište SAD-a, i to kako kod izravnog hrvatskog izvoza u SAD, tako i kod neizravnog izvoza u smislu proizvodnje intermedijarnih proizvoda za druge europske proizvođače koji su ovisni o izvozu na američko tržište. Za Hrvatsku to znači niži izvoz roba na naša dominantna tržišta u Europskoj uniji, kao i nižu potražnju za izvozom hrvatskih usluga u turizmu, IT sektoru i povezanim djelatnostima. Pad potražnje za europskim izvozom kako na tržištu SAD-a tako i na drugim tržištima (azijskim, afričkim, ...) koja će istodobno biti pogođena nižom potražnjom, imat će značajne učinke na sporiji rast BDP-a svih članica Europske unije pa tako i Hrvatske, a kod mnogih velikih članica EU te za Uniju u cjelini to znači izvjestan ulazak u recesiju s produženim djelovanjem. Ono što je sigurno, pad svjetske trgovine smanjit će značajno potencijale za rast globalnog gospodarstva. Globalni lanci dobave ponovno se prekidaju, a iako nismo u stanju lockdowna kao tijekom covid-pandemije, negativni šokovi ponude i negativni šokovi potražnje mogu imati značajna nepovoljna djelovanja.
Pritom je posebno naglašena zabrinutost kod tradicionalih hrvatskih i europskih proizvođača izvoznika čiji se značajan dio izvoza upravo odnosi na izvoz u SAD. Kako oni ističu, za velik dio svoje proizvodnje oni na svjetskom tržištu neće moći naći alternativna izvozna tržišta, a na američkom tržištu će zbog carina postati daleko manje konkurentni u odnosu na američke proizvođače. Pritom niti jedan hrvatski i europski proizvođač ne može toliko smanjiti vlastite troškove i zaradu da postigne cijene koje bi uz carinu 20% ili više održale konkurentnost, a relativno je mali broj proizvođača za koje možemo pretpostaviti da će i dalje prodavati na američkom tržištu neovisno o rastu cijena europskih proizvoda koje će plaćati američki kupci. Osim toga sužavanjem svjetskog tržišta (globalna ekonomija minus SAD) javit će se znatno veća konkurencija među izvoznicima iz svih dijelova globalne ekonomije međusobno, pa se i u tom slučaju postavlja pitanje koji hrvatski i europski proizvođači će uspjeti održati vlastititi izvoz i proizvodnju na razini blizu dosadašnje, a koji će nestati s tržišta.
S tim u vezi Hrvatska kao dio Europske unije treba se zalagati za izuzeća carinskog obuhvata u izvozu u SAD kod onih proizvoda koji su sistemski i strateški važni za očuvanje hrvatske industrije na makro-razini, ali isto tako i za izuzeća od američkih carina kod proizvoda čiji su hrvatski proizvođači regionalni nositelji radnih mjesta i faktor očuvanja zaposlenosti, demografske slike i životnog standarda u pojedinim hrvatskim regijama. U okviru dogovora i zajedničke politike EU u pregovaranju budućih trgovinskih odnosa sa SAD-om, odnosno traženju izuzeća kod obuhvata carina, Hrvatska treba jasno zastupati interese svoje industrije i svojih poduzeća te u kontekstu toga tražiti prilike za dogovor s ostalim članicama Unije. Izuzeća od carina, na koja se pritom misli, su kako ona kod izvoza članica EU u SAD-a, tako i ona koja se tiču europskih carina na uvoz sirovina i ključnih resursa i proizvoda iz SAD-a, a koja bi mogla značajno troškovno opteretiti i poskupiti proizvodnju hrvatskih i europskih proizvođača.
Efekti američkih carina nisu isti makroekonomski gledano i mikroekonomski gledano s aspekta pojedinačnih poduzeća. Unatoč relativno niskim direktnim efektima američkih carina na ukupni hrvatski robni izvoz (s obzirom na relativno nizak udio robnog izvoza u SAD) i znatno većim indirektnim učincima kroz ukupni izvoz hrvatskih intermedijarnih proizvoda u Njemačku, Italiju, Austriju, Francusku i druge članice EU, za pojedina poduzeća hrvatske izvoznike izvjesno je da će ti učinci biti znatno veći. Rizik je stoga dominantno na strani očuvanja našeg izvoza u druge članice EU, a ne samo kod direktnog izvoza u SAD. Pritom se nerijetko radi o izvoznicima koji nose značajan dio gospodarske aktivnosti u pojedinim regijama Hrvatske, a zatvaranje dosadašnjih tvornica i otpuštanje radnika za te regije mogu značiti rast nezaposlenosti, pad životnog standarda građana i novi val narušavanja demografske slike zbog preseljenja dijela stanovništva u druge regije Hrvatske (uključujući već sada prenapućen Zagreb) ili čak emigraciju ljudi iz Hrvatske u potrazi za poslom u drugim zemljama.
Tu je i problem već sada niskog udjela prerađivačke industrije u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti Hrvatske, odnosno činjenica da smo kroz protekla desetljeća izgubili znatan dio domaće industrije i proizvodnih poduzeća, kao i općenito znatno lošija ekonomska pozicija s kojom se dio proizvodnih poduzeća u Hrvatskoj nosi već neko vrijeme unatoč snažnoj ekspanziji BDP-a Hrvatske posljednjih godina. Učinci nikada nisu linearni, a opće makroekonomsko stanje ne daje sliku nepovoljnih učinaka koji djeluju na pojedine proizvođače i promjenu strukure ekonomije.
U danim okolnostima, Vlada i nositelji svih ekonomskih politika trebaju uzeti u obzir upravo te nelinearne učinke i rizike koji postoje za hrvatsku proizvodnu industriju te proizvodna izvozno orijentirana poduzeća koja će biti najviše pogođena, odnosno njihove zaposlenike, a kako ne bi došlo do daljnjeg narušavanja strukture i snage hrvatske ekonomije i gubitka ljudi koji raspolažu znanjima i vještinama na kojima industrija počiva. U dosadašnju proizvodnju i izvoz investirano je znanje i kapital, poduzete su brojne inovacije i kvalitativno-tehnološki razvijeni proizvodi, a upravo se hrvatski izvoz u SAD, kao i indirektan izvoz preko izvoza drugih članica EU, veže uz izvoz proizvoda višeg stupnja složenosti koji stvaraju veću dodanu vrijednost.
Hrvatska to znanje i kapital ne smije izgubiti, niti dozvoliti daljnje urušavanje domaće industrije, što znači da ekonomske politike trebaju:
· spriječiti preseljenje dijela hrvatske proizvodnje i industrije u SAD (s obzirom da SAD trenutno upravo proklamira takvu politiku);
· spriječiti propadanje tvornica, industrije i poduzetnika koji će biti direktno i indirektno pogođeni američkim carinama;
· spriječiti gubitak mogućnosti zaposlenja radnika u tim tvornicama i industrijama;
· pronaći fiskalne i socijalne mjere i druge načine kako održati zaposlenost i proizvodnju u pogođenim tvornicama i industrijama;
· općenito poduprijeti domaću proizvođačku industriju, poljoprivredu i izvoz, kako u kontekstu jačanja proizvodnih kapaciteta za domaće tržište radi smanjenja ovisnosti o uvozu, tako i u kontekstu jačanja proizvodnih kapaciteta za izvoz - jer je niz puta kroz dosadašnju povijest upravo izvoz spašavao hrvatsku ekonomiju u godinama kada su ostali sektori prolazili kontrakciju;
· te pronaći načina kako da se obilna sredstva iz EU fondova više usmjere velikim i srednjim proizvodnim poduzećima na kojima počiva domaća proizvodnja i izvoz, a koji za mnoga sredstva zbog svoje veličine ili poslovne orijentacije ne mogu konkurirati.
Odgovore na odluku SAD-a o uvođenju carina na europske proizvode, administracija Europske unije nudila je u protucarinama na uvoz nemalog broja proizvoda iz SAD-a, uz potencijalno uvođenje europskih carina na uvoz usluga iz SAD-a i/ili uvođenje dodatne regulative na pružatelje tih usluga te potencijalno uvođenje poreza na digitalne transakcije i drugih nameta. Niti jedno od navedenog nije adekvatno rješenje i na štetu je europskih proizvođača i potrošača. Europa je ovisna o stranim pružateljima usluga plaćanja. Europa je ovisna o uvozu energenata te je u tom smislu za nju važan uvoz energenata iz SAD-a, a pogotovo u kontekstu geopolitičkih rizika koji onemogućavaju njihov uvoz s drugih tržišta te rizika ponovnog rasta cijena energenata u slučaju bilo kakvih dodatnih ograničenja. Daljnje narušavanje trgovinskih odnosa s SAD-om loše je za budućnost Europe, a kolateralne žrtve su poglavito proizvođači- izvoznici i potrošači, i to s obje strane Atlatnika.
Hrvatski izvoznici se stoga zalažu za ukidanje carina u trgovinskim odnosima Europske unije i SAD-a s obje strane, odnosno razumni dogovor Europske unije i SAD-a o budućnosti slobodne trgovine bez carina, a u svakom slučaju za smanjivanje i ukidanje carina i protucarina koje su do sada najavljene ili u primjeni. Protucarine, poput onih koje planira uvesti EU na proizvode iz SAD-a, su uvijek loše rješenje, pa čak i onda kada je politiku visokih carinskih nameta i barijera započeo netko drugi - u ovom slučaju SAD, jer spirala carina i protucarina znači rizik značajnog urušavanja ekonomija i zaposlenosti, s učincima na veće troškove koje plaćaju potrošači. Carine štete međunarodnoj trgovini, produbljuju političke sukobe, stvaraju nepotrebne troškove i protekcionizam koji podržava tržišnu neefikasnost, uzrokuju niže stope rasta BDP-a uz povećani rizik recesije i veće cijene koje plaćaju potrošači, a ni Europi ni SAD-u nije u interesu ponovno prolaziti kroz val većih stopa inflacije, zaoštravanja monetarne politike, gubitaka na dioničkim tržištima i niz drugih nepovoljnih učinaka.
Cilj hrvatskih i europskih institucija stoga treba biti ukidanje carina i protucarina s obje strane Atlantika, odnosno postizanje razumnog dogovora s američkom stranom, a ako to nije moguće onda barem postizanje izuzeća kod proizvoda koji su bitni za očuvanje industrije i radnih mjesta u Hrvatskoj, što u mnogim slučajevima korespondira i s interesima u drugim članicama pa i u tom pravcu treba postignuti dogovore i zajedničke interese. U protivnom imati ćemo još goru sliku konkurencije i cijenovnog dumpinga između europskih izvoznika međusobno, gdje mala zemlja poput Hrvatske ima veći rizik nepovoljnih ishoda, uključujući još veći pritisak na rast robnog uvoza Hrvatske te pad hrvatskog izvoza i proizvodnje.
Ono što Europskoj uniji nipošto ne smije biti cilj, je promatranje carina na uvoz iz SAD-a i drugih tržišta kao izvor povećanih financijskih sredstava za punjenje većih prihoda proračuna Europske unije. Pritom, proračun EU koji se danas u nemalom iznosu puni upravo iz carina na uvoz robe iz drugih ekonomija, onda barem treba biti iskorišten za kompenzaciju nepovoljnih učinaka američkih carina na poduzeća iz članica EU, uključujući hrvatska poduzeća koja su njima najviše pogođena.
HRVATSKI IZVOZNICI
pročitajte više
