Kolak: Končar nikad nije bio jači, a teza da Hrvatska nema industrije ne stoji
U prva tri mjeseca na američko tržište izvezli smo robe u vrijednosti 13 milijuna eura, a u cijeloj prošloj godini 11 milijuna. I dalje vidimo SAD kao tržište iznimnog potencijala za nas.
Malo je kompanija koje kroz godinu tako često svojim rezultatima ili novougovorenim poslovima ulaze u fokus kao Konča koji već sada značajno ubire plodove transformacije od 2019. godine naovamo. Po svim najavama, mada je kao što kaže Gordan Kolak, predsjednik Uprave, budućnost teško predviđati, Končar bi kroz pet godina trebao još rasti – snagom, širinom portfelja, brojem ljudi, ponudom proizvoda i usluga…
A gostujući u podcastu “Bobu bob”, prvi čovjek uspješne hrvatske kompanije podijelio je svoja znanja, iskustva i razmišljanja, kako o tajni uspjeha kompanije, tako i procesima koji su se odvijali ili se još odvijaju unutar sustava, ali i brojnim drugim pitanjima poput američkih carina, uvoza radne snage, zelene tranzicije, konceptu Digital, umjetnoj inteligenciji…
Kako ste kao kompanija uspjeli postići da ste 21 kvartal zaredom u rastu?
Kada govorimo o rezultatima koje Končar danas ostvaruje, svakako moramo krenuti od 2019. godine kada Europska komisija donosi strategiju zelene i digitalne tranzicije. Prepoznali smo to kao iznimno veliku priliku, a vidimo da se i danas intenzivno ulaže u razvoj elektroenergetske infrastrukture diljem Europe. Rekao bih i šire od Europe, na tragu borbi protiv klimatskih promjena. Činjenica je da živimo u svijetu u kojem klimatske promjene značajno utječu na naš život, na opstojnost, u konačnici i na brojnost čovječanstva na zemlji. Mislim da je svima jasna potreba, pogotovo političkim strukturama, da se reagira, traže neka druga rješenja i da se značajno smanjuju emisije stakleničkih plinova.
Ulaganje u elektroenergetiku, odnosno u značajniju proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, jedan je od smjerova kojim se rješava pitanje klimatskih promjena. Naravno, osim energetike, moramo voditi računa i o transportu koji je jedan od većih sektora sa značajnim emisijama CO2. Govorimo tu i o industriji, zgradarstvu u kojem također treba raditi na smanjenju potrošnje energije koja se značajno rasipa. Uglavnom, svijet se okrenuo rješenjima usmjerenim na smanjenje emisija te većem korištenju električne energije iz obnovljivih izvora. Samim time, došlo je do pojačanih investicija i pojačane potrebe za opremom i rješenjima iz Končara.
Ali isto je svima bilo na stolu… Kako ste u Končaru shvatili da to zeleno i digitalno može pomoći rastu?
Naravno da sami preduvjeti nisu dostatni da napravite promjenu u određenoj organizaciji i da se ona brzo prilagodi takvim promjenama koje su uslijedile. Pred kraj 2019. i početkom 2020. radili smo značajnije promjene u upravljačkoj strukturi te krenuli u promjenu paradigme nastupa Končara na tržištima. Jedna sličica iz tog razdoblja… Tada smo imali pola “backloga”, odnosno knjige narudžbi, za domaće tržište, a pola za inozemno. Danas je ta slika potpuno drugačija. U prvom kvartalu imali smo 78 posto svih ugovorenih poslova izvan Hrvatske i samo 22 posto u Hrvatskoj. Mi smo tada jasno rekli da nas zanima izravan doticaj s korisnicima izvan Hrvatske, s tržištima koja imaju mnogostruko veći potencijal. Kada se gleda ukupno gospodarstvo svijeta, mi se mjerimo u promilima. Znali smo da ako želimo ostvariti rast, moramo dotaknuti ona tržišta gdje je taj potencijal rasta kudikamo veći.
Tada smo se počeli puno više okretati zemljama EU-a jer je to, na kraju krajeva, naše prirodno okruženje i mi smo dio tog tržišta. Na tom smo prostoru gradili svoje pozicije da budemo izravno prisutni kod korisnika i da izravno napadamo sve one prilike koje se na tim tržištima pojavljuju. Druga stvar koja nam je bila jako važna je da se Končar kao grupa spoji jer je do tada funkcionirao kao konglomerat čitavog niza kompanija koja je svaka za sebe poslovala na svakom pojedinom tržištu. Tražili smo da se postigne kudikamo veća sinergijska vrijednost, da se pojedine stvari unutar Končara objedine pod jedan zajednički nazivnik i da Grupa Končar na tržištu nastupa kao jedan snažan brend. To je značajno obilježilo poslovanje u posljednjih pet do šest godina, gdje smo se prije svega fokusirali direktno na korisnike izvan Hrvatske, a s druge strane na ideju da Končar kao jedna kompanija i jedan brend bude prisutan na svim tržištima.
Obično se pod transformacijom kod nas smatra, primjerice, kad država spaja bolnice, pa kaže nećemo imati pet ravnatelja nego jednoga, kad krenu uštede papira i slično, ili se radi o drukčijem usmjerenju, drugim ljudima…
Prava promjena traži prilagodbu organizacije, odnosno prilagodbu ključne komponente unutar organizacije, a to je “mindset”, odnosno korporativna kultura. Da biste to promijenili morate mijenjati način promišljanja ljudi tako da stvorite kritičnu masu onih koji su spremni za promjenu. Ona se dalje širi i naravno da za nju trebate određen broj ljudi koji razmišljaju na drugačiji način, koji pomalo ruše stereotipe i paradigme koje su do tada vrijedile i postavlja neki drugi setup za daljnji razvoj. To je ono što tražite prvo među onima koje ste zatekli.
Koliko je to sve skupa teže napraviti u kompaniji s tolikom tradicijom? Kao industrijski div iz vremena bivše države preživjeli ste tranziciju kojoj su mnoga poduzeća nestala…
Svakako je izazovno. Naravno da svaka organizacija i pojedinac nastoje zadržati stanje u kojem se nalaze. To je famozni zakon inercije, ostanka u svojoj zoni komfora, a bilo kakav odmak od nje dovodi u stanje nestabilnosti i neravnoteže. Međutim, ti izazovi nas izgrađuju jer stvaraju od nas ljude koji sa svim tim iskustvima mogu odgovoriti nekim sutrašnjim izazovima, prilagoditi im se, mogu biti fleksibilniji, stabilniji, brži, jači i otporniji na sve potrese.
Končar je, dakle, preživio. Neke tvrtke nisu. Biste li rekli da je sad jači čak i u odnosu na ona zlatna vremena kad smo ipak imali drukčije okolnosti netržišne ekonomije?
“Kada bismo gledali činjenice i brojke, svakako jest. Končar nikada nije bio na ovim razinama. Čak i ako bismo gledali onu vrijednost novca iz razdoblja osamdesetih, kada je tvrtka brojala više od 24 tisuće ljudi, nije bila na razinama na kojima je danas. Danas je to kompanija koja ostvaruje prihode veće od milijardu eura te koja je osigurala čvrstu poziciju u Europi i zemljama EU-a. Naravno da je u svakoj etapi razvoja kao organizacija imala neke iznimno svijetle trenutke u kojima su se razvijali novi proizvodi, primjenjivale nove tehnologije, gradili temelji na kojima kompanija i danas posluje.
Nije Končar u posljednjih pet-šest godina naučio kako se radi generator i transformator ili kako se gradi hidroelektrana. To su desetljeća iskustava i ulaganja u znanje ljudi, u reference neophodne da izađete na neko tržište. To je proces u kojem, uspijete li zadržati tu uzlaznu putanju, vodi prema tome da dobijete stabilnu, jaku, čvrstu kompaniju koja može biti snažan oslonac nacionalnog gospodarstva. Mislim da je u ovom trenutku Končar u tom industrijskom segmentu, prerađivačkoj industriji, to i dokazao – prvenstveno kao jaka izvozna i tehnološki suvremena kompanija.
Niste zanemarili ni tzv. bivša tržišta, na neka se i vraćate poput Iraka ili Irana. Biste li rekli da su uz bolju transformaciju mogla opstati još neka poduzeća?
Jako je teško o tome govoriti. Kada gledamo unazad, sve nam je jasno ili bar puno jasnije nego kada gledamo naprijed jer ne znamo što će biti sutra. Kada gledamo unazad, svima je manje-više jasno zašto i kako su se neke stvari odvijale. E sad, jesu li neke tvrtke mogla opstati? Znate da su početak 1990-ih obilježili raspad SSSR-a i spajanja dvije Njemačke, značaj je izgubio i Pokret nesvrstanih koji je u to vrijeme za kompanije iz bivše države bio važno tržište na kojem su se puno lakše mogli probiti, a davalo je i puno prilika. Kako je sve to nestajalo, naravno da je bilo jako teško napraviti pomak s tih na neka progresivno naprednija tržišta na kojima se možda tražila i viša razina kvalitete i znanja. S odmakom, možda su se mogle spasiti još neke kompanije, ali ne zaboravimo i to da smo u to vrijeme bili u ratu. Pogledajte danas Ukrajinu. Malo tko u takvim uvjetima ima snagu održati gospodarstvo i ekonomsku djelatnost. Primarna zadaća svih nas tada je bila braniti zemlju, u konačnici je osloboditi i stvoriti društveno-političku klimu u kojoj je dalje moguće razvijati gospodarske aktivnosti.
Nekoliko desetljeća pričalo se o reindustrijalizaciji. Je li to prošlo svršeno vrijeme i može li Hrvatska opstati uz nekoliko visoko-tehnoloških kompanija poput Infobipa ili jakih industrijskih tvrtki poput Končara, a da se gro ostaloga temelji na uslugama i trgovini?
Mislim da su pogrešne teze da Hrvatska nema industriju. Industrija je tu, i to ne bilo kakva, već ona koja primjenjuje visoke tehnologije i koja može ponuditi neka uistinu ozbiljna, složena rješenja na tržištu. Da bi se dalje razvijala, potrebno je imati nekolicinu snažnih kompanija koje su motori daljnjeg razvoja segmenta srednjih i malih poduzetnika koji se onda na te velike kompanije oslanjaju. Ako ste mali poduzetnik, jako je teško zakoračiti na tržište Norveške ili Švedske. Potrebna su vam sredstva, određen broj ljudi i kvalifikacija da dođete tamo. Kada imate snažne partnere, jake industrijske subjekte kao što je Končar, onda se te male i srednje tvrtke s tom kompanijom dalje razvijaju.
I sada je pitanje imamo li dosta takvih snažnih kompanija koje će povući te male i srednje i koje će onda kroz vrijeme stasati u izvozu. Malo smo tržište i puno je teže krenuti iz okvira hrvatskog tržišta nego njemačkog. Mali hrvatski poduzetnik kreće iz ovog dijela Europe u kojem je jako teško ući i u susjednu državu gdje možda može jednostavnije komunicirati, ali znate i sami kakva je situacija u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji… Nije to više tako jednostavno kao nekad da sebi ovdje osigurate neku bazu, a onda iskoračite prema zapadu. Upravo su zato velike kompanije iznimno bitne za domaće gospodarstvo jer su poluga preko koje se malo i srednje poduzetništvo može dalje razvijati.
Kažete da ih ima?
Određeni segmenti industrije i dalje su snažni. Rekao bih da je, primjerice, metalna industrija u Hrvatskoj itekako jaka. Vidite da je u njoj prisutan i čitav niz njemačkih kompanija koje dolaze na ovaj prostor širiti svoje kapacitete i stvarati sebi bazu jer se neke industrije ipak pomiču prema istoku. Elektroindustrija je itekako razvijena u ovom dijelu Europe, a prati je i prehrambena industrija.
Što je danas industrija?
Da pojednostavimo… Što radi industrijsko poduzeće? Nekakav materijal ili sirovinu s nekim ljudskim radom i znanjem pretvara u poluproizvod, proizvod ili u najboljem slučaju složeno rješenje. Naravno da većina sirovina i materijala, pogotovo kad govorimo o ovoj našoj industriji, u Hrvatskoj ne postoji jer nemamo bakra, aluminija, željeza da bismo ih vadili iz zemlje i stvarali konkretan proizvod. Većinu sirovina nabavljamo iz uvoza, dok u prehrambenoj industriji ozbiljan dio te sirovine imate u Hrvatskoj. S druge strane, sve je veći pritisak i na znanje i ljude koji čine razliku i tu sirovinu mogu pretvoriti u neki poluproizvod ili proizvod u konačnom obliku. Idealno bi bilo da ta industrija dolazi do konkretnih rješenja i stvari složenije prirode jer onda je tu i veći udio dodane vrijednosti koju stvarate. To je svakako nešto čemu pečat dajete znanjem i razumijevanjem. U konačnici, ključ svega je razumjeti potrebe i kako funkcioniraju vaši korisnici s kojim se izazovima susreću i kako ćete svojim proizvodom, uslugom, rješenjem odgovoriti na izazove koje imaju u poslovanju. U kontekstu samodostatnosti, rekao bih da je u današnjem svijetu međuovisnosti ona deplasiran pojam. Nema tog gospodarstva koje je samodostatno. Stvari se ne događaju isključivo unutar jednog geoprostora, globalizacija je povezala cijeli svijet, a pritom imate iznimno složenu matricu u kojoj svatko sa svakim mora surađivati da bi u konačnici dobio nekakav benefit za ukupno čovječanstvo.
Kad je izbio trgovinski rat, procijenili ste da to neće utjecati na Končar, pa ni Hrvatsku i EU. Situacija se sada stabilizira, carine se odgađaju ili su dogovori u tijeku, neki su preliminarni i postignuti…
Sama činjenica da još ne znamo kako će izgledati te carine govore da se nije stabiliziralo. Možda se taj proces samo malo odgađa jer se ne vide kvalitetna rješenja. U tom je slučaju bolje odgoditi nego uskočiti u nešto što je sasvim nejasno. Da, rekao sam da to ni na koji način neće utjecati na poslovanje Končara. Možda najbolji pokazatelj te tvrdnje jest činjenica da smo mi, primjerice, u prvom kvartalu na američko tržište izvezli roba u vrijednosti 13 milijuna eura, a u cijeloj prošloj godini 11 milijuna. Dakle, u jednom smo kvartalu izvezli više nego u cijeloj prošloj godini i taj se trend nastavlja. I dalje vidimo SAD kao tržište iznimnog potencijala za nas, na kojem ćemo i dalje razvijati poslovanje i na kojem vidimo prostor za širenje naših proizvodnih kapaciteta kojim bi ga onda mogli i kvalitetnije servisirati. Zašto držim da se neće, pogotovo u našem segmentu poslovanja, stvari dramatično promijeniti? Zato što tamo nemate kapacitete koji mogu supstituirati ono što imate u Europi. Da biste razvili te kapacitete, potrebno vam je vrijeme, a to nije dva-tri mjeseca. To se vrijeme mjeri u godinama, i to ako znate što radite. Danas kad kažem “idemo proširiti određen kapacitet”, trebaju nam minimalno tri godine da dođemo do toga da on bude operativan. Tako je i u Americi. Ako žele napraviti taj famozni “nearshoring”, odnosno prebaciti dio te industrije na tlo Amerike, sigurno će trebati tri do pet godina da se tako nešto dogodi u tom nekom prvom koraku. Pitanje je od industrije do industrije, ili od sektora do sektora, koliko se to brzo može.
Što se u kontekstu trgovinskog rata događa kod nas, u Europskoj uniji?
Ne bih to nazvao ratom. U ovom trenutku je to razmjena ideja, određenih političko-ekonomskih zamisli koje u konačnici ne moraju uroditi značajnijim promjenama, već mogu uroditi time da se određene stvari prilagode tako da budu primjerenije sadašnjem trenutku. To ne znači da se s nekim ušlo u rat, da sutra nećete tamo raditi i da kompanije iz te zemlje neće raditi u Europi. I dalje će se to nastaviti. Globalna umreženost je tolika da je teško raskidati sve veze. Pa nećemo mi sutra prestati koristiti Microsoft alate zato što smo ušli u nekakav trgovinski rat s Amerikom. Nismo ušli ni u kakav rat, nećemo sutra prestati koristiti Google tražilicu, Appleove mobitele ili druge proizvode. Međutim, činjenica je da će vjerojatno doći do određenih prilagodbi kako bi se došlo do situacije u kojoj će i jedna i druga strana osjećati da su ostvarile postignuća za svoju ekonomiju. To je legitiman stav i jedne i druge strane.
Iz popisa u popis nacija nam se smanjuje, mnogi su otišli i trbuhom za kruhom – koliko je vama teško naći novu radnu snagu? U odnosu na prije nekoliko godina, imate 60-ak posto više zaposlenih. Jesu li to sve domaći ljudi ili ima tu i strane radne snage u nekoj mjeri?
Većinom jesu ljudi iz Hrvatske, ali u posljednje vrijeme ima i onih koji dolaze iz trećih zemalja. Sami znate da je sve teže naći radnika za određena zanimanja i poslove pa se taj dio nedostatka nadomješta uvozom radne snage iz zemalja poput Nepala, Filipina, Bangladeša, Indije – “bazena” u kojem je značajan natalitet, ali i velik broj ljudi koji tamo ne mogu osigurati egzistenciju. I naravno, traže prostor za izlazak vani, a u Europi je sve manje radne snage koja je spremna raditi određene poslove. I taj proces je nepovratan. Dovoljno je pogledati zemlje Zapada i vidjeti na koji način danas izgledaju ta društva. Pogledajte Francusku, Veliku Britaniju, Njemačku. Ne treba se zanositi idejom države u kojoj će živjeti isključivo jedan narod jer je to u današnjem svijetu neodrživo…
Dakle, to je trajno stanje, a do koje razine će to ići teško je reći, kao i što će se sutra točno događati. Možemo predviđati na temelju određenih pokazatelja i trendova, ali ne bih to gledao tako da se ograničimo u jedan kratki vremenski okvir. Činjenica je da nas ima sve manje i da će nas vjerojatno kroz neko vrijeme biti još manje. Da biste zadržali samo ovu razinu gospodarske aktivnosti koju imate u ovom trenutku, morate imati ljude, radnu snagu. U Končaru ne gledamo kakve je tko boje kože, rase i vjere. Treba vam čovjek, trebaju vam kompetencije.
Isplati li se kompaniji poput vaše, pa i državi, uložiti da ti ljudi uče jezik? Posebno u svjetlu teza da im je Hrvatska samo privremena destinacija – odradit će posao, zaraditi i vratiti se…
Sami ste spomenuli da je Končar u proteklih pet do šest godina narastao više od 60 posto. U broju ljudi koji djeluju unutar sustava narast će još više. Kada bismo to projicirali u sljedećih toliko godina, to znači da će se u Končaru pojaviti još tri do četiri tisuće novih radnih mjesta. Otkud? Dakle, možete ih uzeti drugim kompanijama ili ih uvesti s tržišta rada, znači slobodne ljude koji nemaju neki posao. Ako nemate ljude koji ulaze na to tržište rada, ako ih je sve manje, morat ćemo ih odnekud dovesti.
Dakle, pod pretpostavkom daljnjeg razvoja hrvatskog gospodarstva i kompanija, potreba će biti veća. Apsolutno sam, dakle, uvjeren da će ti ljudi i dalje dolaziti. Treba li ih integrirati? Svakako. Najgore od svega je raditi geta jer onda imate situaciju kao u nekim velikim europskim gradovima – da u neke prostore ne ulazi čak ni policija. Dakle, moramo integrirati sve ljude u društvo koje funkcionira po postavkama koje je definirala država i zato je taj proces prilagodbe ljudi u ovom prostoru, jeziku i kulturi iznimno važan.
Kako utjecati na to da se doseljava više visokoobrazovanih?
Prvo morate stvoriti potrebu za tako nečim. Rekao bih da za sada imamo sasvim dovoljan broj visokoobrazovanih ljudi koji su nam potrebni za ovaj opseg poslovne aktivnosti koje hrvatsko gospodarstvo trenutno ima. Naravno, i u tom će segmentu s vremenom dolaziti do drugačijih potreba, bržeg rasta i razvoja.
Koliko u pitanju nedostatka radne snage može pomoći ili odmoći umjetna inteligencija? Računate li s njom ozbiljno?
Kao građani trenutačno se najviše susrećemo s alatima generativne umjetne inteligencije, odnosno alatima koji na temelju široke baze znanja, informacija i podataka kreiraju neke obrasce i sažetke svega što je na internetu. Je li to umjetna inteligencija ili matematički algoritam, o tome bi se dalo razgovarati, ali sigurno ulazimo u eru povećane digitalizacije i većom potrebom za automatizacijom, a onda u nekom koraku možda i za nekim oblikom umjetne inteligencije, odnosno strojnog učenja i funkcioniranja sustava na način da će oni učiti na iskustvu te da će se kroz određene algoritme te stvari pokušati optimirati. Dogodit će se povećanje produktivnosti.
Također, i u ovom slučaju, morate generirati potrebu da bi se nešto razvijalo. Koliko ćemo brzo doći u te situacije u kojima će računala promišljati narodski rečeno svojom glavom, to je već pitanje.
Pokrenuli ste koncept Digital. Zašto je on važan?
Pričali smo o zelenoj tranziciji koja počiva na tri ključna stupa – dekarbonizaciji, decentralizaciji i digitalizaciji. Mislim da je svima jasno zašto je bitna decentralizacija, da svaki pojedinac može proizvoditi električnu energiju na mjestu na kojem je troši. Ta decentralizacija snažan je pokretač promjena u ovom segmentu elektroenergetike. Upravo zbog te distribuirane proizvodnje električne energije, zbog složenosti energetskih tokova, gdje imate na tisuće novih točaka na kojima proizvodite električnu energiju koju morate distribuirati u nekoj mreži ili maloj izdvojenoj mikromreži, morat ćete u ukupnom elektroenergetskom sustavu neke zemlje određenim automatizmom moći upravljati određenim algoritmima. I u tom segmentu je razvoj AI-ja itekako važan jer ćete za upravljanje tolikim brojem distribuiranih proizvođača, tako složenim energetskim tokovima, morati razvijati alate da biste zadržali tu ravnotežu u elektroenergetskim tokovima.
Morat ćete imati algoritme koji će na pravi način u milisekundi moći upravljati svim tim procesima. Upravo je to ključ daljnjeg razvoja Končara, i zato smo krenuli s digitalnom tranzicijom. Želimo biti oni koji, osim što proizvode, i instaliraju opremu za svoje korisnike – kao servis provider pružaju uslugu upravljanja i optimiranja takvom infrastrukturom. I to je najveća od svih transformacija kroz koju prolazimo i kroz koju ćemo još prolaziti. Rekli smo da za deset godina želimo imati sposobnost da gradimo te mikromreže, da njima upravljamo i da optimiramo energetske tokove za svoje korisnike. Upravo zato je Končar – Digital iznimno bitan, i zato će se i dalje nastaviti s ulaganjima u njegov razvoj.
Malo je tko vjerovao da ćete zaista proizvesti baterijski vlak, no jedan takav već stvarno vozi. Koliko je to visoko sofisticiran proizvod i što znači proizvesti tako nešto u Hrvatskoj?
Znate kakav je bio “hype” na tržištu kada su se pojavili auti na baterije… s time da auto ima dvije-tri tone i baterijski sklop koji ga pokreće, a mi smo napravili vlak težak stotinu tona koji se pokreće na baterije. Mislim da to pokazuje da Končar zna na pravi način primijeniti suvremene tehnologije, da daje odgovore upravo na potrebe koje su se pojavile na tržištu, a znamo zašto postoji ta potreba, prije svega iz činjenice da dvije trećine pruga u Hrvatskoj nije elektrificirano. Na njima nema kontaktne mreže koja napaja vlak električnom energijom potrebnom da ga pomakne s mjesta. To su pruge kojima su dosad vozili dizelski vlakovi, a odgovor na klimatske promjene u energetici i kasnije transportu ne možemo imati ako ne riješimo pitanje emisija. U konkretnom slučaju rješavamo to tako da ćemo, umjesto da do kraja elektrificiramo pruge, maknuti sve te dizelom pogonjene lokomotive i vlakove. Sve su to iznimno veliki investicijski zahvati. Hibridni vlak ima doseg veći od 100 kilometara, kao što ga ima i baterijski, i vi ćete se normalno moći voziti na slavonskim i dalmatinskim prugama na čistu energiju bez ikakvih emisija, a nećete izgubiti funkcionalnost koju ste imali na dizelskim vlakovima. Pritom ćete imati manju razinu buke, a veću razinu udobnosti. Kako bi se cijeli sustav zaokružio, bitno je da se željeznička infrastruktura dovede do razine u kojoj će ti vlakovi moći nesmetano prometovati i da, za početak, imate bar dva kolosijeka da vlakovi mogu nesmetano prolaziti u oba smjera. Ne možete optimizirati željeznički transport dok god niste riješili pitanje infrastrukture i zato je za svaku pohvalu to što Vlada sada radi stavljajući fokus na razvoj željezničke infrastrukture jer ćemo za desetak godina svjedočiti renesansi željezničkog transporta. Prije svega putničkog prometa kroz koji ćete imati mogućnost da se brzinom do 160 kilometara na sat vozite u vlaku koji je vrlo udoban. Nijedan cestovni transport neće se moći mjeriti s time niti imati takvu razinu komocije i brzine dolaska s jedne točke na drugu.
U kojoj su mjeri prakse iz privatne tvrtke ili sektora primjenjivi na državu? Imamo primjer Muska i Trumpa koji su se na kraju posvađali, ali ideja je bila pokazati kako se rade stvari u nekoj privatnoj kompaniji, pa da bi se to primijenilo na razini države.
Ideja je sama po sebi bila dobra. No, važno je voditi računa o “mindsetu” o kojem smo pričali, kulturi sredine u koju dolazite. Promjenu ne možete nametnuti u jednom trenutku. Morate je polako implementirati, korak po korak, prilagođavati ljude novom načinu promišljanja, ali uvijek imajući na umu što je krajnji cilj. Činjenica jest da u nekim segmentima imamo dosta veliku administraciju u kojoj ne vrednujemo ljude po učinku ili rezultatu, nego po vremenu provedenom na radnom mjestu. Danas su to promašeni koncepti. Što znači sjediti osam sati u uredu i ne maknuti se iz njega, a možda niste dali nikakvu vrijednost organizaciji. Dakle, trebamo nagrađivati one koji donose rezultat i daju vrijednost nekom sustavu.
Osobno imate iskustva i iz javnog i iz privatnog sektora, a imali ste i vojnu karijeru. Rekli ste da vam to pomaže u donošenju odluka…
Često ističem da mi je razdoblje u javnom sektoru bilo iznimno korisno jer sam jako puno stvari naučio kroz sustav Ministarstva obrane i oružanih snaga. Imao sam prilike biti dijelom i vojno-obrazovnog sustava drugih zemalja s najboljim oružanim snagama u svijetu. Imao sam prilike vidjeti način promišljanja ljudi, kako pristupaju strukturiranju tih snaga, optimiziranju, kako ih učinkovito koriste i kako stvaraju sustave koji mogu isporučiti optimalan rezultat. Ti su procesi univerzalni.
Može li si menadžer dopustiti da ima nekog sentimenta ili je njegovo samo da gleda brojke, plus i minus?
Reći ću nešto što ljudi možda ne prihvaćaju baš kao tezu, ali mislim da najviše pomažete ljudima kada im otvoreno kažete da posao koji rade nije za njih. Koliko god je u tom trenutku bolno, rekao bih da im je to ipak nekakav korak naprijed jer je za svakoga od nas važno da si u nekom trenutku osvijestimo što nam ne odgovara. Lijepo je biti menadžer kada zapošljavate i nudite nekakve uvjete, ali treba biti menadžer i kada se suočavate s ljudima koji su došli do nekog ruba i kada im dajete “feedback” da u tom segmentu gdje su sada ne mogu ostvariti ono što vi od njih očekujete. To vam je možda najpraktičnije usporediti s nogometom. Imate vrhunskih svjetskih nogometaša koji ne uspijevaju u nekoj sredini jer ona njeguje drugačiji nogomet, gdje se taj set specifičnih vještina možda ne traži. Ne možete imati jedanaest Messija jer netko mora i braniti. Netko mora igrati na bokovima u obrani, netko na krilu i od svakog se traži drugačiji set vještina. Tako je i u organizaciji.
Kako se opuštate i pravite odmak od poslovne svakodnevice? Ako se to uopće može u tako velikoj firmi…
Može se i mora jer, bez obzira koliko živite taj posao, ne možete biti 24 sata samo i isključivo u poslu. Morate imati ispušne ventile. Ispunjavaju me sportske aktivnosti koje mi daju prostora da razbistrim glavu. Jako volim planinarenje. Svake godine idem na Highlander i mogu reći da je to vrijeme koje provedem sam sa sobom na Velebitu neprocjenjivo. Naravno, za sve postoji vrijeme i mjesto. I dalje nastojim trenirati i igrati nogomet, a ako ne tijekom radnog tjedna, onda barem vikendom nastojim u obiteljskom krugu biti maksimalno posvećen i djeci i supruzi te svim našim zajedničkim idejama i interesima. Svatko od nas treba taj miks, pitanje je samo koliko menadžera stavlja sve to u neku ravnotežu. To je najveći izazov za svakog od nas u današnjem vremenu.
(Poslovni dnevnik)